Othello Valentine Turcu za kraj sezone

Jedna od tek tri posto žena u svijetu koreografije (neo)klasičnih stilizacija, rođena Zagrepčanka s mariborskom adresom, naša uspješna i jedinstvena Valentina Turcu, za kraj je sezone baletnog dijela programa zagrebačkog HNK praizvela svoju novu predstavu Othello. Prije dvije godine taj su joj naslov za razradu predložili ravnatelj zagrebačkog Baleta, sada na odlasku, Massimiliano Volpini, i intendantica HNK u Zagrebu Iva Hraste Sočo. Premda je Shakespeare već dvaput bio tema njezina koreografsko-redateljskog promišljanja (Romeo i Julija u Mariboru 2012. te Hamlet u Béjart Balletu u Lausannei 2024), Othello joj nikada ne bi pao na pamet kao idealni siže. No, životom prešavši u drugu polovicu stoljeća sakupila je dovoljno životnog i kazališnog iskustva da upravo taj siže iz nje izvuče kreaciju novog remek-djela.

Ovo je njezina 152. premijera i treći samostalni balet u zagrebačkom HNK (nakon Smrti u Veneciji iz 2018. te Gospođe Bovary iz 2022), u kojemu se ponovno ostvarila kao redateljica, dramaturginja, koreografkinja i autorica glazbenog predloška. Nije autorica glazbe koju koristi, nego prema jasnoj dramaturškoj okosnici slaže partituru kombinirajući ulomke iz Druge, Treće, Pete i Šeste simfonije Gustava Mahlera. Već je samo po sebi čudo kako tog simfonijskog autora pretvara u majstora baletne dramatike, izvlačeći iz njegove glazbe pune drame, sarkazma i ironije baletne prizore kao da su namijenjeni plesu. Mahler je kao tražen dirigent krajem 19. i početkom 20. stoljeća ravnao nebrojenim operama i baletima, te scenično promišljanje primjenjivao na svoje simfonije i solo pjesme, tako da ne bi imao ništa protiv Valentinina Othella.

Iva Vitić Gameiro kao Desdemona i Guilherme Gameiro Alves u ulozi Othella / Snimio Luka Antunac / PIXSELL

U traženim ratnim dramaturškim trenucima ona traži krikove i uzdahe plesača, podmeće elektronički beat i konkretne zvukove strojnica i helikoptera, koje za nju stvara dugogodišnji prvak zagrebačkog Baleta, danas baletni majstor, svestrani umjetnik George Stanciu. Baletni je Othello istodobno i Shakespeareov i Mahlerov, ali i njezin; priču o ljubomornom vojskovođi prenosi u današnje vrijeme koje jednako opisuju strojnice u rukama baletnog ansambla, kao i sado-mazo kostimi s mnogo kože i militantnih elemenata njezina omiljenog kostimografa, uglednoga hrvatskog dizajnera Alana Hranitelja. Crnini kontrastiraju jedino Desdemonina košulja i veo, koji je predmet Jagove manipulacije kao lažni dokaz njezine navodne nevjere.

Suvremenost daje dodatnu moć priči koja je jednako bila aktualna prije četiri stoljeća, kao što je, nažalost, i danas: ženomorstvo je tema koju (pre)često susrećemo u crnoj kronici. No, kraj u ovom baletu – nakon što izmanipulirani bijesni Othello zadavi svoju ljubljenu Desdemonu – ne donosi razrješenje u otkriću krivca i osudi okoline. Suštinsko zlo središnjeg manipulatora Jaga, psihopata koji ne podnosi frustraciju uz boljeg i uspješnijeg Othella i želi ga pošto-poto uništiti, u konačnici pobjeđuje i zavlada svijetom. Scena završnice stoga je koreografirana u stilu pop-koncerata s mnoštvom koje u stopu prati središnjeg vođu, u čemu Valentina Turcu odražava svoje viđenje današnjeg svijeta. Tko su sve Jago i Othello naše današnjice možemo tek nagađati dok gledamo predstavu koja filmski uprizoruje odnose među likovima i moćne prizore pred željeznim crnim zidom slovenskog scenografa Marka Japelja koji je više zatvor nego utvrda, uz vrlo diskretne i usmjerene svjetlosne efekte Vesne Kolarec.

Koliko god mislili da već poznajemo kazališni i koreografski jezik Valentine Turcu, ona nas uvijek iznova iznenadi novim rješenjima međuigre, pojedinačnih i skupnih pokreta i gesti, s ciljem prenošenja ideje, radnje, akcije, emocije i poruka, mimo samoga plesa. Zato i koristi stilove u rasponu od (neo)klasike na špicama preko fizičkog kazališta sve do uličnog plesa i klasične pantomime. Njezini su likovi portretirani u skladu s karakterima, mentalitetom i umijećem interpreta, prvaka i solista zagrebačkog Baleta, pa svakoj osobi prilagođava svoj izričaj. Rado koristi osobne odnose plesača za oblikovanje protagonističkih parova, pa su joj u premijernoj podjeli Desdemona i Othello nacionalni prvaci Iva Vitić Gameiro i njezin suprug Portugalac Guilherme Gameiro Alves, a Jago i Emilia japanski supružnici Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki Sumitomo. Po njihovim bi se tumačenjima lako mogla snimiti drama, a jednako su uspješne i kreacije plesača druge podjele koja otkriva stamenog Rusa Pavela Savina u naslovnoj ulozi, mladog Japanca, Takuyina nasljednika Yuhoa Yoshioku u liku Jaga, dramatičnu Australku Nataliju Kosovac kao Desdemonu ili nježnu Auku Maruo kao Emiliu. Čestitke i svim ostalim interpretima solističkih likova, kao i vojske te naroda, među kojima su također samo solisti kao vidljiv dio usklađenog kolektiva. Predstava zaslužuje što bržu obnovu u novoj sezoni jer su dosadašnje predstave – između premijerne 26. lipnja i posljednje ovosezonske reprize 2. srpnja – bile unaprijed rasprodane i mnogi nisu uspjeli doći do karata.